četvrtak, 26.11.2009.
TROJSTVO
U suvremenom svijetu moramo se pomiriti sa činjenicom da postoji pluralizam vjerovanja, da ljudi razmišljaju na različite načine. Čak i religijski ljudi razmišljaju na različite načine, te mi moramo respektirati tuđa mišljenja, a vrlo često, kada dođemo u dodir sa tuđim mišljenjima, to nas na neki način osvješćuje ili potiče da preispitamo i svoja osobna vjerovanja. Postoje ljudi koji osjećaju da razmišljanje o određenim doktrinama ili recimo razmišljanje o Bogu, razmišljanje o Kristu, ne izaziva neki emotivni efekat koji bi oni priželjkivali u svom religijskom životu. Međutim, mi bi ipak rekli da je saznajna strana primarna. Ona je najvažnija. Prvo nešto saznajemo, pa tek onda na to reagiramo. Od samog početka kršćanstva biti hrišćanin, podrazumjevalo je vjerovati da su neke tvrdnje istinite. Naše vjerovanje ili značaj kršćanskih doktrina za nas mnogo će biti veći, sadržajniji, ako mi te kršćanske doktrine iskustveno proživljavamo, a kroz iskustvo dakle ne samo putem razuma, se mnogo više razvija emotivna strana naše vjere. Kako kroz iskustvo? Ako zaista osjećamo u svome iskustvu da je Bog blizu nas, da on nas čuva, da on nama pomaže u konkretnim životnim prilikama, onda ćemo osjećati da je On ljubav, da je On nama blizak. Naše emotivno biće će se razvijati tako da ćemo Boga sve više voljeti. Dakle, na nivou razuma možemo izvjesne stvari samo da shvatimo, recimo, o božanskom biću, ali da bi se Bog istinski poznavao On se mora ljubiti. Znači moramo da kroz ljubav prilazimo Bogu sve više i više i tada ćemo ga sve više i više upoznavati. Znati ćemo tko je On. U suvremenom svijetu našoj vjeri se postavljaju određeni izazovi. Ne možemo mi u suvremenom svijetu tek tako očekivati od ljudi da će oni jednostavno pristati na činjenicu da Bog postoji i da će jednostavno prihvatiti teološko tumačenje čovjeka, njegove prirode i cilja njegovog postojanja. Mi ili vjernik se mora izboriti za svoja vjerovanja. Ovdje ćemo govoriti o trojstvu. Tema o trojstvu je dosta komplicirana. Ona ima različite aspekte. Uglavnom ćemo se baviti sa dva značajna aspekta ove teme. Ova tema spada u jednu širu temu o Bogu. Kad se razmišlja o Bogu, sva pitanja, svi problem se nogu tretiraju u dva podnaslova. Jedan od njih je “Tko je Bog?”, a drugi “Što je On učinio za čovjeka?” Znači, prva tema je božanska ličnost, a druga je njegovo djelovanje? Ovo je jedna specifična situacija gdje mi ograničena ljudska bića, pokušavamo da razmišljamo o neograničenom, o Bogu koji je beskonačan, koji je apsolut. Ono što komplicira našu situaciju je to što naš mozak ne samo da je ograničen, nego je i degeneriran. Ograničeni mozak može biti savršen prema svojoj ograničenosti, i nedegeneriranosti. Mi smo ograničeni i degenerirani u odnosu na onog prvobitnog čovjeka koji je stvoren. Naš um je prilično oštećen i degeneriran. Mi se u još težoj situaciji nalazimo, nego ograničena bića koja postoje u svemiru (npr. anđeli). Mi ne možemo potpuno da proniknemo u suštinu božanskog bića, ali možemo nešto da zahvatimo, nešto nam je i ponuđeno, nešto nam je i dato (dato je u Bibliji), a nešto nam nije otkriveno, ali možda bi mogli da dođemo u podnožje tog ogromnog brda, da ne budemo baš na velikoj distanci. Postoje neki aspekti božanskog bića koje mi možemo apsolutno da shvatimo. Recimo postojanje. To možemo da shvatimo. Postojanje Boga možemo shvatiti, ali ne možemo shvatimo šta to znači “svuda prisutnost”, ne možemo shvatiti što znači “sveznanje”. Na neki način, kad nam netko kaže “sveznanje” to odmah doživljavamo kao nešto što je suprotno ograničenom znanju, našem znanju. Mi ne znamo sve, ali ne znamo ni to što znači “sve znati”, jer kada bi mi rekli: “Znamo što znači “sve znati””, to bi na neki način značilo da mi imamo uvid u sveznanje. Možemo reći da znamo nešto u što imamo uvid, a uvid u sveznanje nemamo. Iz Biblije znamo da je Bog sveznajuć, ali što to istinski znači: “Sve znati, sve moći”, mi to, zaista, ne možemo apsolutno znati.
Biblija tvrdi da je Bog jedinstven po svojoj suštini, ali da On ima tri lica. Jedna suština, ali ima tri lica. To se naziva “Doktrina o Svetom Trojstvu”. Ova doktrina je napadana sa raznih strana. Napadana je sa teološke strane, sa aspekta nekih religija, napadana je od strane racionalista. Što se tiče naših ukupnih znanja, obično ljudi kažu da u odnosu na izvore saznanja, možemo reći da sva naša znanja dobivamo putem našeg razuma (to bi bio neki racionalizam), putem empirije, putem iskustva i putem vjere. Ovdje u velikoj mjeri dolazi do izražaja ovaj treći aspekt, aspekt vjerovanja. Apsolutno je jasno da do tih istina ne možemo doći putem iskustva, pogotovu zato što postoji jedno lice božanstva koje nitko nikad nije vidio. To je Bog Otac. Možemo to da pročitamo u Evanđelju po Ivanu, 1.glava, 18.stih: " Boga nitko nije vidio nikada. Jedinorođeni, koji je Bog, koji počiva na srcu Očevu, on je donio vijest,” Izdleda da možemo lako pristati na činjenicu ili tvrdnju da iskustvom ne možemo potpuno znati tko je Bog. Možemo li putem razuma? Putem razuma možemo nešto malo da produbimo od onoga što je rečeno u Bibliji. Kada nam ne bi bilo otkriveno, kada nam ne bi bilo od Boga dano, kada nam ne bi bilo saopćeno, mi ne bi mogli o tome gotovo ništa ni da razmišljamo, a da budemo sigurni da su naši zaključci ispravni. Ovdje ćemo govoriti o napadanju trojstva sa religijskog i racionalnog aspekta. Ljudima se čini da i u ovom religijskom pogledu, ako je hrišćanstvo monoteistička religija, onda trojstvo ne stoji, a racionalistima se nikako ne čini ispravnim, čak oni tvrde da je apsurdno vjerovati da je 1+1+1=1. Kada budemo govorili o ovom prvom aspektu, onda ćemo koristiti argumentaciju Biblije, a kada budemo govorili o ovom drugom, onda ćemo malo koristiti nauku. Kroz nauku nikada ne možemo da dođemo do istine da je Bog naš otac, da je On naš roditelj, da je On, kako bi Biblija rekla, “Bog Abrama, Izaka i Jakova”, da je On Bog koji se mješao u ljudsku povijest. Kod naučnika je danas prisutna neka kozmološka religija koja Boga predstavlja kao neku naučno - filozofsku hipotezu koja im služi za objašnjenje određenih fenomena u svijetu. Recimo, fenomen uređenosti u svijetu. To ispada kao neka hipoteza da bi mogli da objasnimo određeni poredak u svijetu. Tradicionalna vjera podrazumeva nešto drugo. Ona podrazumjeva da je Bog prisutan u čovjekovom životu. Bog deist je apsolutno transcedentan. Dva atributa božanskog bića su vrlo važna. To su transcedentnost i imanentnost. Kad kažemo da je Bog transcedentan, to znači da je On nešto drugo nego što je ovaj naš svijet. On je ontološki, po suštini svog bića transcedentan. On je nešto što je drugačije od naše realnosti, On je druga realnost. On nije ova realnost koju mi doživljavamo. (Dakle, u ontološkom smislu.) Ali po svome djelovanju, On je imanentan, On je prisutan u svijetu, On djeluje u svijetu. Teizam vjeruje da je Bog po suštini svoga bića transcedentan samo ontološki, ali je imanentan u svijetu po svom djelovanju. Deizam veruje da je Bog i ontološki i po svom djelovanju transcedentan. “On je stvorio ovaj svijet, pustio ga da se kreće po svojim zakonitostima i On se odvojio od ovoga svijeta. Znači nije zainteresiran šta se ovdje događa.” Mnogi ljudi vole deizam, vole taj koncept. Otprilike, shvaćanje Boga kod naučnika je vrlo blisko deističkom shvaćanju. Dekart je dosta doprinjeo da se razvije deizam, jer je on govorio da ne postoji nikakva spona ili nešto što nas može vezati sa Bogom. “Bog se sve više i više udaljavao”, kao da Boga ne možemo vidjeti kroz svijet. Bog je na neki način sve više i više potiskivan i na posljetku se formirao deizam. Sa druge strane imamo panteizam, koji govori da je Bog i ontološki imanentan, da je On usađen u ovaj svet, da je On u biljkama, u životinjama, u ljudima i itd. To ja panteizam. Ovo smo samo spomenuli zbog toga što je bog naučnika, otprilike, taj deistički bog, “on je daleko, on nije zainteresiran.” Ako bismo govorili u biblijskim terminima, onda bi to bilo ono “Elohim”. Elohim, to je taj veliki, neshvatljivi Bog koji može da stvara, kojega mi ne možemo dokučiti, koji je daleko. Mnogo ljudi vole da je Bog “Elohim”, da je On tamo: “Budi ti Bože tamo, na tvome nebu, a mi ćemo biti ovdje na našoj Zemlji i radit ćemo što mi hoćemo.” Mnogi ljudi vole da je Bog takav, da je On tamo negde daleko, da se On ne mješa u našu povijest. Kada je Mojsije prije nego što je išao da izvodi izraelski narod iz egipatskog ropstva pitao Boga “tko je On”, da bi mogao da kaže ljudima koje izvodi, tada Bog nije rekao da je On “Elohim”, da je On “daleki bog, neshvatljivi.” On je onda upotrebio za sebe ime “JHVH”. JHVH (Jahve ili Jehova), otprilike znači, netko je to lijepo rekao “Bog svakodnevnog kruha”, to je Bog koji se mješa u čovjekov život. Na jednoj strani smo imali naučnike, na drugoj strani ljude za koje zaista nije važan poredak u svemiru, nije važno da li je Bog “Elohim”. Za njih je važno kad je suša, kad nema kiše, kad nemaju što da jedu, kad možda imaju jednu koricu kruha, za njih je ekstremno važno da je Bog “Jahve”, da On vidi njihov život. Zato je Bog, kad se javio Mojsiju, rekao da je On “Jahve”, da On vidi muku svoga naroda u egipatskom ropstvu, i da će On ići naprijed, da će ih On izvesti. Zato imamo u teologiji “Bog izlaska”, Onaj koji izvodi iz ropstva. Ne samo iz egipatskog ropstva, nego On izvodi iz svakog ropstva. Najteže ropstvo, kako je Isus rekao, u koje čovjek može da padne je ropstvo grijehu. Ali On, Bog, je Bog izlaska, i On može čovjeka da izvede iz ropstva.
Da li se doktrina o trojstvu može obraniti sa biblijskog aspekta? Ono što je sigurno točno je da se u Bibliji nigde ne spominje termin “trojstvo”. Možemo pročitati cijelu Bibliju i nigdje nećemo naći taj termin. Točno je da mi nigdje u Bibliji nemamo neko poglavlje u kojem je točno iznesena doktrina, onako sistematski kako se to radi u udžbenicima. Međutim, u Bibliji je dato sasvim dovoljno elemenata da se taj koncept može, sasvim lijepo, formulirati, da se on, sasvim lijepo, može obrazložiti. Znamo da ne samo ova doktrina, recimo trojstvo, nego i druga biblijska učenja nigde nisu eksplicitno, onako kao u udžbenicima, u određenim poglavljima obrazložena, nego su “u procesu”. One se razvijaju i moramo ih proučavati, moramo od Prve Knjige Mojsijeve do posljednje knjige Biblije čitati, moramo otkrivati. One su razvojno date. Dakle, ovaj napad, možda nekih protivnika trojstva, da nigde u Bibliji nemate tako eksplicitno obrađeno, je dosta slab, jer oni vjeruju u druge doktrine koje isto tako nisu eksplicitno, u nekom poglavlju obrađene, nego se mora ući dublje u proučavanje. Vrlo rijetko da Bog nešto servira. On čak i kad su u pitanju čuda, nikada ne želi da čovjek bude neki pasivni učesnik čuda. Bog želi od čovjeka mentalnu, fizičku i svaku drugu aktivnost. Zato traži od čoveka da proučava. Ništa nije dato gotovo. On mora da proučava, mora da saznaje, mora da se razvija, mora da misli. On ne smije samo da odražava tuđu misao, čovjek mora da misli. Tada će religija za njega biti kvalitetna. Ako on samo reflektira tuđe misli, pitanje je: “tko je on? Da li je to, zaista njegova religija?” Zato mora da proučava i preispituje. Čini nam se da je vrlo mudro što je Bog tako stavio svoje velike istine kao nekakvu rudu u zemlju, i ljudi moraju da kopaju ako misle da dođu do rude, moraju nekada da se puno pomuče da bi došli do određenih istina. Čovjek morao nešto da uradi. Bog ne želi da on bude pasivni učesnik. Čovjek mora aktivno da sudjeluje, da se interesira za Boga i da traži. Isus (Bog) kaže: “Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se”
Sada ćemo preći na biblijski stav po pitanju trojstva. Kada se govori o trojstvu, mnogo je lakše to razmatrati uzimajući u obzir Novi Zavjet, ali bi onda ispala velika nepravda prema judaizmu, prema tom velikom religijskom sistemu, jer ispalo bi da je Bog, možda, nešto previše sakrio, da oni nisu mogli u Starom Zavjetu da dođu do te ideje. Počet ćemo sa Starim Zavjetom. U Starom Zavjetu u 1.Knjizi Mojsijevoj, u 1. glavi, u 26.stihu čitamo: “Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi.” Zapazimo, ovdje su vrlo značajne riječi “načinimo”. Dakle, glagol je u množini. Onda, “po svome”, opet množina. “Kao što smo mi”, dakle, množina. Upotrebljava se množina. Poslje pada u grijeh, nalazimo u 22.stihu, 3.glave (iste knjige): “I reče Gospod Bog: Evo čovjek posta kao jedan od nas, znajući što je dobro, što li zlo.” Možda će netko reći: “Možda se ovdje Bog obraća anđelima.” Ne može biti, iz prostog razloga što anđeli ne mogu da stvaraju, a ovdje se lijepo kaže: “Da načinimo, da stvorimo čoveka po obličju... kao što smo mi.”
Ovdje je množina, ali još uvijek se ne zna koliki broj lica ima. Ima jedan karakterističan stih u 11. glavi, 7. stih gde se kaže: “Hajde da siđemo i da im pometemo jezike.” To je bilo u vezi sa građenjem babilonske kule. I onda 9.stih kaže: “Pomete Gospod.” Dakle, vrlo često, već u 1. Knjizi Mojsijevoj, mi imamo naizmjenično jedninu i množinu. Često je korišten jedan stih koji se nalazi u 18. glavi, 1. Knjige Mojsijeve, koji govori o jednom pohođenju u Mamriji, gdje je Bog posjetio Abrama, oca vjere. 1. i 2.stih: “Poslje mu se javi Gospod u ravnici mamrijskoj, kad seđaše na vratima pred šatorom svojim u podne. Podigavši oči svoje pogleda, i gle, tri čovjeka stajahu prema njemu. I ugledavši ih potrča im na susret ispred vrata šatora svojega, i pokloni se do zemlje, i reče:...” Dakle, on vidi sliku tri čovjeka, i onda se poklanja do zemlje “...i reče: Gospode!” Obraća se kao jednoj ličnosti. Često su teolozi koristili ovaj stih kao dokaz, ne samo da vidimo množinu, nego točno tri lica. On vidi tri lica i obraća se njima kao jednom. Međutim, mi smo na početku čitali da Boga Oca nitko nikad nije vidio. Ako smo zapamtili taj stih, mi bismo odmah rekli: “Ovdje postoji kontradikcija. Boga Oca nitko nikad nije vidio, a kako sada se vide tri lica?” I stvarno, u Bibliji nigde ne postoji kontradikcija, u Bibliji nigdje nema nelogičnosti. Ako se bolje proanalizira cijela 18. Glava i 19. glava, vidi se da samo jedan od ta tri lika pripada Gospodnjem licu. Evo, recimo, 22. stih, 18. glave kaže: “I ljudi okrenuvši se pođoše put Sodoma, ali Abram još stajaše pred Gospodom.” Ovo je prvi stih koji nam pomaže da razumijemo o čemu se radi. Dakle, sada se za dvije ličnosti upotrebljava izraz “ljudi”, ali i dalje kaže da je Abram ostao pred Gospodom. I onda, u 19. glavi se kaže: “I dođoše dva anđela u Sodom.” Dakle, od te tri ličnosti dva su anđela. Pa onda u 10. stihu:”A ona dva čovjeka...” Vidimo kako prvo “ljudi odoše”, pa onda “dva anđela dođoše u Sodom”, pa onda ista ta dva čovjeka: “...a ona dva čovjeka (anđeli koji su izgledali kao ljudi) digoše ruke, uhvatiše Lota...” Onaj koji je čitao cijelu glavu zna o čemu se konkretno radi. Oni razgovaraju sa Lotom i u 13. stihu kažu: “...pa nas posla Gospod da ga zatremo.” Pa u 15. stihu: “Navališe anđeli na Lota...” (kad su trebali da ga izvuku iz Sodoma, da ne bi propao sa svim ljudima). 24. stih kaže: “Tada (kada su oni već izašli iz Sodoma) pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda...” Zapazimo kako je ovaj stih karakterističan: “Tada pusti Gospod (znači, već je Isus došao do Sodoma) od Gospoda...” Često je Sveto Trojstvo prikazivano tako, kao tri lica koja se javljaju Abramu. To ništa, samo po sebi ne bi bilo pogrešno. Međutim, iz dublje analize 18. i 19.glave vidimo da je samo jedan od tih likova istinski Gospod. Boga Oca stvarno nikad nitko nije vidio, jer ne može vidjeti. U Novom Zavjetu je ta istina mnogo više otkrivena, ali mi ćemo se još malo zadržati u Starom Zavjetu, pošto postoje ljudi koji misle da postoji neka kolizija i neprijateljstvo između Starog i Novog Zavjeta, ali vidjet ćemo da takvo neslaganje ne postoji. Recimo, u 4. Knjizi Mojsijevoj, 21.glava, 6.stih (onima koji su čitali Bibliju mnogo je lakše pratit, jer mi ovdje ne opisujemo konkretne događaje). Ovdje se radilo o jednom specifičnom slučaju, kada su se Izraelci na svom putu iz Egipta u obećanu zemlju bunili protiv vodstva Mojsija i onako kako je Bog želio da ih provede. U 6.stihu kaže: “A Gospod pusti na narod zmije vatrene koje ih ujedahu, te pomrije mnogo naroda u Izraelu.” Bitno je da zapamtimo da je Gospod to učinio, a kada apostol Pavao komentira ovaj stih u 1. Korinćanima, u 10. glavi kaže: 10. glava, 9. stih: “Niti da kušamo Krista, kao što neki od njih kušaše i od zmija izgiboše.” Zapazimo, kad apostol Pavao govori o tom kušanju koje je bilo opisano u Mojsijevim knjigama, apostol Pavao kaže da su oni kušali Krista, da je On bio to lice božanstva, da je On bio taj Gospod, da je On bio taj Jahve (jer kod nas je ime “Jahve” na nekim mjestima prevedeno kao “Gospod”). Ima i drugih stihova gdje apostol Pavao ističe da je Isus bio taj koji je vodio, da je On taj Jahve. Malo kasnije ćemo dublje proširiti ideju o toj drugoj ličnosti božanstva koja se prilagođava stvorenjima, koja izvodi, koja vodi i koja se brine. Znači, ovdje je bitno da su oni, Biblija kaže: “Gospoda kušali”, a kada apostol Pavao to komentira, on kaže da je to bio Isus. Dakle, Isus je Gospod. U Knjizi proroka Izaije nalazimo nekoliko interesantnih stihova koji su vezani za ovu našu temu. Ima puno stihova i nećemo stići da ih sve ovdje spomenemo. Svakome je ostavljeno da i sam nešto otkrije, jer jako je lijepo kad čovjek sam otkrije nešto u što treba da vjeruje i na šta treba u životu da se oslanja. U 6.glavi Knjige Proroka Izaije, u 8.i 9. stihu se kaže: “Potom čuh glas Gospodnji gdje reče: Koga ću poslati (jednina) i tko će nam ići” (slično je kao u Mojsijevim knjigama, opet imamo množinu), “a ja rekoh: Evo mene, pošalji mene.” I onda u sledećem stihu: “A On reče: Idi i reci tome narodu: Slušajte, ali nećete razumjeti, gledajte, ali nećete poznati.” Znači, glas Gospodnji je rekao, da će, ovdje u konkretnom slučaju, postojati ljudi koji će slušati, ali to neće razumjeti, oni će to jednostavno ignorirati. Ono što je nama ovdje bitno je da opet apostol Pavao tumačeći ovaj starozavjetni stih kaže sljedeće. U Djelima Apostolskim on razgovara sa svojim zemljacima hebrejima koji su znali za ovaj stih, tko ga je rekao, da Izaija kaže da je to Gospod rekao. Kada apostol Pavao tumači ovaj stih, on kaže ovako: “Dobro kaza Duh Sveti...” Dakle, vidimo da apostol Pavao primjenjuje izraz “Jahve” i na Isusa Krista i na Duha Svetoga. Dela Apostolska, 28. glava, 25. stih: “Dobro kaza Duh Sveti preko proroka Izaije očevima našim govoreći:...”, i točno one riječi koje se tamo pripisuju Gospodu: “...idi k narodu onome i kaži: Ušima ćete čuti i nećete razumjeti, i očima ćete gledati i nećete vidjeti.” Da je Duh Sveti zaista Bog, vidimo u Djelima Apostolskim, u 5. glavi, 3. i 4.stih: “A Petar reče: Ananija, zašto napuni Sotona srce tvoje da slažeš Duhu Svetome.” I onda on kaže: “ljudima nisi slagao nego Bogu.” Duh Sveti je istinski Bog. Kada se govori o dolasku Mesije, onda prorok Izaija kaže da će se pojaviti preteča koji će pripaviti put Gospodu. To se nalazi u Knjizi Proroka Izaije, u 40.glavi, 3.stih: “Glas je nekoga koji viče: Pripavite u pustinji put Gospodnji, poravnite u pustoši stazu Bogu našemu.” U Evanđelju po Mateju, gdje se govori o tome, što kaže Matej u 3.glavi, na koga se to odnosi? Jasno je, već svi znamo da se to odnosi na Isusa Krista. U 3.glavi, u 3.stihu: “Jer je to onaj za koga je govorio prorok Izaija gdje kaže: Glas onoga što viče u pustinji: Pripravite put Gospodu, i poravnite stazu Njegovu.” (U 3.glavi se govori o Isusu Kristu i o Njegovom krštenju.) Dakle, u Starom Zavjetu i u Novom Zavjetu je izneseno učenje da je Bog troličan, da je On jedinstven po svojoj suštini, ali da ima tri lica. E sada, da pročitamo neke stihove iz novog Zavjeta gdje je to sve sažeto. Recimo, u Evanđelju po Mateju, u 28. glavi, kada Isus šalje svoje učenike, što On kaže? “Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime (zapazimo kako kaže, ne kaže “u imenima”, nego kako Isus precizno kaže) Oca i Sina i Svetoga Duha.” Dakle, u ime jednog jedinstvenog Boga koji ima tri lica: Otac, Sin i Sveti Duh. Ima još dosta stihova u Novom Zavjetu koji govore o tome da je Isus istinski Bog. Možda sada da pređemo na drugi dio naše teme: “Pitanje učenja ili doktrine o Svetom Trojstvu pred ljudskim razumom.” Kako ta doktrina izgleda pred ljudskim razumom?
Svi prigovori ovoj doktrini koji su učinjeni sa stanovišta ljudskog razuma koriste se i od onih koji su religiozni, a ne vjeruju u ovu doktrinu. Ljudi se pitaju: “Kako to može biti, da je Otac istinski Bog, da je Sin istinski Bog i da je Duh Sveti istinski Bog, a ipak, da kršćanstvo nije politeistička religija, nego da je monoteistička, da ona uči da postoji jedan jedinstveni Bog.” Možemo reći: “Ne samo kršćanstvo, nego i judaizam”, mada oni možda neće da se složu s tim. Oni imaju pravo da se s tim ne slažu, ali nije nam sada to toliko važno, da li će se oni složiti ili neće.
Dakle, ljudi se pitaju: “Kako to može biti, često se u knjigama može naći ta formulacija: 1+1+1=1”, pa oni otprilike već u sljedećoj rečenici kažu: “Ne postoji očigledniji apsurd od toga.” Kako to zaista može biti? Što se tiče božanskog bića, mi smo već rekli da mi ne možemo apsolutno da prodremo u tu tajnu. Već smo dovoljno argumentirali zašto ne možemo da potpuno prodremo u tu tajnu. Međutim, ako je nešto tajna, neki od toga naprave čitav kapital. Na priznanju nečijem da je nešto tajna, oni naprave čitav kapital u smislu argumentacije da u to ne treba vjerovati. Jer, otprilike, ti ljudi misle, ako je nešto tajna, onda je to proturazumno, a čim je protiv razuma, onda nije dostojno čovjekovog vjerovanja. Međutim, tajna ne znači da je protiv razuma. Često apostol Pavao koristi taj izraz, na grčkom je to “misterion”, misterija neka, tajna. Međutim, ne treba tajnu pretvarati u nešto proturazumno. Jedan prost primer: Mali dečak dođe prvi put negdje gdje se nalaze automatska vrata. Pošto je ovaj dječak sa sela, on je naučio da mora postojati kvaka koju treba pritisnuti da bi se ušlo u prostoriju. Zamislimo sada neko dijete koje prilazi nekim vratima i ona se otvaraju. To je, zaista, tajna za jedno dijete. To je jedna paralela. Mi ne možemo potpuno da prodremo svojim razumom, ali tajna je samo iznad određenog razuma. Ona je možda adekvatna, primjerena nekom razumu, koji je viši od našega. Ta vrata nikakva tajna nisu bila za učitelja tog djeteta, jer je on znao što je fotoćelija itd. Dakle, za njegov razum to nije bila tajna. To znači nije proturazumno, to samo može biti iznad nečijeg razuma. Ovo je vrlo važno. Dakle, vrlo je nepošteno ako ja nešto ne razumijem, pa kažem: “To je proturazumno.” Mnogo puta možemo sresti ljude koji značenje nečega mjere po svom razumjevanju. Ako on nije razumio o čemu se radi, to je beznačajno. Ako je on razumio, onda je to značajno. Bilo bi dobro da se srodimo sa tom idejom, da tajna nije proturazumna. Dakle, da Bog ne zahteva od nas da mi vjerujemo u nešto što je apsurd. Možemo li sada da se približimo ovoj tajni kroz nauku? Apostol Pavao koristi nekoliko vrlo lijepih stihova u Rimljanima poslanici. U 1.glavi, 19.,20.i 21.stih: “Jer što se može doznati za Boga poznato je njima, jer im je Bog javio. Jer što se na NJemu ne može vidjeti, od postanka svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima...” Mi nismo ovde govorili o svrhovitosti u prirodi. Postoji plan, postoji svrha, postoji određeni razum na stvorenjima, kad se vidi kako je Bog stvarao. Kroz stvorenja mi točno možemo vidjeti kakav je Bog. Iz toga što mi u prirodi vidimo toliku ljepotu, mi točno možemo kroz tu prirodu da vidimo da njen Stvoritelj ima estetskog ukusa, da je On sklon da stvara nešto što je lijepo. Tada apostol Pavao kaže nešto što je prilično čudno, možda fascinantno:
“...NJegova vječna sila...” Apostol Pavao čak kaže da se na stvorenjima može vidjeti Njegova vječna sila. I stvarno se može vidjeti. Kad recimo mi pogledamo nebeski svod ljeti, ako uspijemo pored ovih uličnih sijalica da malo pogledamo na nebo, ono što je psalmista rekao: “Nebesa kazuju slavu Božju.” Točno vidimo kakvo mora biti to biće koje je stvorilo tolike zvijezde, koje je stvorilo tolike galaksije. Kakvo to biće mora biti! Kako to biće mora biti snažno! Kako ono mora biti veliko! Dakle, apostol Pavao kad kaže: “Njegova vječna sila”, čak i božanstvo. On kaže: “I božanstvo da nemaju izgovora.” Znači, Njegovo božanstvo, da ljudi neće imati izgovora onda kad Bog bude sudio. A zašto neće to da vide? “Jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima i potamne nerazumno srce njihovo, kad se građahu mudri poludješe i pretvoriše slavu vječnoga Boga u obličje smrtnoga čovjeka, i ptica, i četvoronožnih životinja...” (Neki ovdje vide obrnutu evoluciju.) Zašto smo čitali ove stihove? Čitali smo zbog toga što Bog preko apostola Pavla tvrdi da mi u prirodi možemo nešto da nazremo o Bogu, čak i o NJegovom božanstvu. Ne samo o tome kako On djeluje, nego i o NJegovom božanstvu možemo puno da spoznamo kroz prirodu. Jedan naučnik je govorio o tome kako svemir na jedan perfektan način modelira trojstvo. Kako je on to objasnio? Bog Otac je nevidljivi Bog. On se manifestira, On se približava bićima kroz Isusa Krista, a mnogo se o NJemu saznaje kroz djelovanje Svetoga Duha. Ovaj naučnik kaže: “I svemir je isto tako “trokosmičan”. On ima tri kosmosa. To je kosmos prostora, kosmos energije (ili materije) i kosmos vremena.” Zapazimo, kosmos nema tri djela. To je jedna cjelina. Nema on jedan dio koji je prostor, drugi dio koji je energija i treći koji je vrijeme. Sve je prostor, sve je energija i sve je vrijeme. I točno što apostol Pavao kaže, da je Bog u svojoj tvorevini, svojim stvorenjima, na neki način predočio tko je On, što je sasvim normalno i što je sasvim razumljivo. Mnogi pisci kroz svoja djela predočavaju tko su oni u suštini. Recimo, Hese je kroz sva svoja djela predočio neki unutrašnji konflikt između one religijske osnove koju su njegovi roditelji postavili u njegovom životu i kako je ta osnova doživjela sudar sa svim izazovima koje čovjeku pruža ovaj svijet. On je to prenio u svoje knjige. Kao što umjetnici u svoja djela iznose sigurno i nešto od svoje ličnosti, tako je Bog u svemiru iznio svoju ličnost. On kao umjetnik je u svoje djelo iznio puno od svoje ličnosti. Prostor, nevidljivi, svuda prisutni prostor, kao Bog Otac što stoji u zaleđini svega, tako i prostor stoji u zaleđini svega. Kada mi najbolje vidimo prostor? Kroz energiju koja je materijalizirana. Mi tu najbolje osjećamo prostor, kao što najbolje, a to i Biblija tvrdi, vidimo manifestaciju Boga kroz Sina. Zato u Starom Zavjetu imamo da se Bog stalno kroz Sina pokazivao ljudima. On je taj Bog ili taj Jahve, to lice božanstva koje je vodilo izraelski narod iz egipatskog ropstva. Kao što se božanska ličnost nama stvorenjima najbolje manifesira kroz Isusa Krista, tako imamo paralelu i u svemiru. Kako se doživljava, kako se saznaje taj svemir, kako se on izražava? Uvjek kroz vrijeme. Znači, paralela postoji i sa trećim licem božanstva. Mi više nemamo potrebu da zbrajamo i dobivamo tri svemira (1+1+1=1), nego je ovdje potrebno da vršimo jednu drugu radnju - množenje: 1x1x1=1. Vektori kad se zbrajaju onda se množe. Možda još malo da proniknemo u ovu veliku tajnu. Ne želimo da ispadne da je ova argumentacija podjednako vrijedna kao biblijska. Nije ona podjednako vrijedna, jer mi nikada ne bi znali što je prava istina o Bogu da nam On nije saopćio. Mi samo želimo da pomognemo da svatko može imati uvjerenje da to nije ništa apsurdno, da to nije ništa nelogično, nego da mi, ljudi 21. stoljeća sasvim komotno možemo vjerovati da je Bog troličan, kao što su to vjerovali apostoli u prvom stoljeću.
U mnogim pjesmama o Bogu se spominje jedan značajan argument o trojstvu. Bog je ljubav. On je to i pokazao. Postoji biblijska argumentacija kako je Bog pokazao da je ljubav. Međutim, mi možemo doći do tog zaključka čistom dedukcijom. Prvo imamo misao da je Bog savršen. Biće koje nije savršeno nije Bog. Kao što je apsolutna kružnica krug, te ako nešto vrluda, to onda nije krug. Tako i Bog mora biti savršen. Biće koje nije savršeno nije Bog. Iz savršenog bića čistom dedukcijom možemo izvesti savršena osjećanja. A savršeno osećanje je ljubav. Ako je Bog ljubav, nema ljubavi bez da se ona pretače, da se prenosi sa jednog subjekta na drugi. Ako je ljubav u okviru jedne ličnosti, to se zove samoljublje. A samoljublje nikako ne može biti nešto savršeno, ono nikako ne može biti vezano uz savršeno biće. Kad razmišaljamo o Bogu kao o savršenom biću, prosto nam se nameće - ako je On punina bića, ako je On maksima bića, ako je On maksimalno biće, On mora biti punina i u licima: “Ja, Ti, On”, ljubav mora da se prenosi. Sa čisto logičkog aspekta, Bog mora biti najmanje troličan, da bi to bila istinska ljubav, da ne bude neistina to što Biblija kaže, “da je On zaista ljubav”. Ako je On zaista ljubav, na neki način, iz toga proističe zaključak da On mora biti najmanje troličan. Gete se pitao: “Što je to Bog radio, da li se On dosađivao prije nego što je stvarao, kad nije stvarao.” Ne, nikada se Bog nije dosađivao. On je volio. On uvijek voli. Evo, možemo to da pročitamo čak i u Bibliji. U Eevanđelju po Ivanu, u 17.glavi, 24. stih: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da vide slavu moju koju si mi dao, jer si imao ljubav prema meni prije postanka svijeta.” Prije nego što je išta postalo, prije nego što je išta bilo, lica božanstva se se međusobno voljela. Dakle, Bog je uvijk volio.Još jedan način da pogledamo na trojstvo, sa aspekta ljudskog razuma, a to je, na osnovu činjenice, da Biblija tvrdi da je Bog živ, da je On aktivan, da je On vrlo zaposlen, da je vrlo vrijedan, da radi. Iz toga nedvosmisleno proističe zaključak, da u božanskom biću postoje određeni procesi, kao i u svakom biću. Kakvi su oni, mi ne znamo. Ali, ono što sigurno možemo znati, to je - da su savršeni i da su vječni. Ako govorimo o procesima u božanskom biću, a ne kažemo da su savršeni i vječni, to će biti vrlo opasno, zato što to može asocirati na promenljivost Božjeg bića. Ako su neki procesi počeli nekad u njemu, to znači da bi On sada bio drugačiji nego što je bio prije nego što su ti procesi počeli. Ne, ti procesi su savršeni i vječni, zato oni ne mogu da utiču na Njegovu neizmjenjivost. Oni su vječni i savršeni, budući da je On savršeno biće, Njegovi procesi teže ka maksimumu. Što je maksimum života? Maksimum života je rađanje, a maksimum aktivnosti jest djelovanje. Oba ova termina nalazimo u Bibliji. Sin se rađa, a Sveti Duh djeluje. U Evanđelju po Ivanu, u 15.glavi, u 26. stihu se kaže: “A kad dođe utješitelj koga ću vam poslati od Oca, Duh istine koji od Oca izlazi, On će svjedočiti za mene.” Dakle, pošto ti procesi teže ka maksimumu, onda su i rezultati savršeni, a to su lica. Najsavršeniji rezultat nekog procesa jesu lica, ličnosti. Znači, savršeno biće - savršeni procesi. Savršeni procesi jesu procesi rađanja (kao rezultat života, toga što je Bog živ), i Njegove aktivnosti, to je proces djelovanja, kao rezultat tih savršenih procesa dobijamo savršene rezultate, a najsavršeniji rezultat je ličnost. Zato mi imamo tri ličnosti, a ipak jedinstvenog Boga. Ova biblijska doktrina o trojstvu je zaista lijepa i Biblija nas uči kako su sva ta lica božanstva bila vrlo zainteresirana za čovjeka i bila uključena u čovjekovo spasenje nakon pada u grijeh. Dominantnu ulogu u stvaranju imao je Bog Otac, u čovjekovom otkupljenju imao je Bog Sin, koji je i umro na križu Golgote, a u čovekovom posvećenju za novi život dominantnu ulogu ima Bog Sveti Duh. Mi se nalazimo u periodu kada treće lice božanstva posebno djeluje, te se nadamo da će ovaj tekst koliko toliko pomoći da bolje razumijemo Božju ličnost i da lakše i uspješnije prihvatimo da Bog postoji i da je On zainteresiran za našu sudbinu.
- 18:40 -
