nedjelja, 06.03.2011.
Proročanstvo o 2300 dana (večeri i jutara)
Prije nego što počnemo sa objašnjenjem proročanstva o 2300 godina iz Danielove 8. glave, reći ćemo nekoliko riječi vezano za hebrejsku svetinju (hram). Postoji nekoliko perioda u povijesti hebrejske svetinje. Prva svetinja koju su Hebreji imali bio je šator ili neka vrsta jedne male građevine. Međutim, hebrejska svetinja nikada nije mijenjala svoju suštinsku strukturu. Ona je mijenjala građevinu, tako da je postala kasnije jeruzalemski hram. Međutim, na samom početku, kada je Bog dao svetinju Hebrejima, On je kazao da daje svetinju svom narodu da bi na jedan poseban način počivao u sredini svoga naroda. To je vrlo važna misao da Bog stanuje na jedan poseban način u svom narodu. Ono što ćemo u ovoj temi reći vrlo je bitno, jer doktrina o svetinji predstavlja kao neku vrstu skeleta koji stoji iza cijele Biblije. Dakle, kada se govori o jedinstvu Biblije, učenje o svetinji je neka vrsta kičme koja povezuje sve biblijske tekstove. Znači, prva stvar: Bog je dao svetinju svom narodu da bi prebivao na jedan poseban način u sredini svog naroda, da oprašta grijehe narodu. Hebrejska svetinja se dijelila na dva dijela. Prvi dio se zvao “Svetinja” (B), i tu je bio ulaz (a) (vidi sliku).
Drugi dio se zvao “Svetinja nad Svetinjama” (A). Između Svetinje i Svetinje nad Svetinjama nalazila se jedna zavjesa (b). U predvorju Svetinje nalazio se jedan umivaonik (c) gdje su svećenici prali ruke, i također jedan oltar koji je bio sazidan od kamenja (d), a na vrhu tog oltara bile su prinošene žrtve. Taj prvi oltar, koji se nalazio u predvorju svetinje, zvao se “žrtvenik” ili “žrtveni oltar”. Svećenik bi prinosio žrtve, onda bi oprao ruke, i ulazio u svetinju. U prvom dijelu ili u Svetinji, sa desne strane, nalazio se stol na kome je bilo 12 kruhova (e). Ovi kruhovi su svaki dan, svako jutro, postavljani ovdje. Sa lijeve strane nalazila se čuvena “menora” ili sedmokraki svijećnjak (f). Tu do zavjese nalazio se jedan drugi oltar koji se zvao “kadioni oltar” (g). On je imao kao neke vrste rogova. U “Svetinji nad Svetinjama” nalazio se Kovčeg (h) koji je bio načinjen od skupocjenog drveta, obložen zlatom, i u kome su se nalazile dvije ploče zakona koje je Bog dao Mojsiju - Deset Božjih Zapovijedi. Ove ploče zakona pokrivao je jedan čuveni poklopac koji su Hebreji zvali “kaporet”. Grci su ga zvali “hilasterion”. Imao je posebno značenje, kao što ćemo vidjeti. Ovaj kovčeg su pokrivali anđeli svojim krilima (dva anđela simbolično), koji su bili načinjeni od nekog lijepog materijala. Na taj način, simbolično, Bog je sam štitio ove ploče zakona. Ova Svetinja je toliko puna dubokog smisla. Čitav plan Božjeg spasenja nalazi se ovdje opisan. Kada je Krist u Eevanđeljima kasnije kazao: “Ja sam kruh života”, on je očito aludirao na ono što se nalazilo u svetinji. Ili kada je kazao: “Ja sam svjetlost svijetu”, takođe je aludirao na svijećnjak ili menoru koja se nalazila u prvom dijelu ili u Svetinji..Postojale su dvije službe, dvije vrste službi koje su se odvijale: takozvana “svakodnevna služba” I “godišnja služba”. Što se događalo svakoga dana u svetinji? Svakoga dana svećenik je uzimao jedno janje, nad glavom toga janjeta ispovijedao je grijehe. Stavljao bi ruke na glavu, i simbolično, grijesi su sa njega prelazili na to janje. To janje je bilo zaklano, ono je bilo prinjeto na žrtveni oltar, a svećenik bi sa malo krvi tog janjeta svaki dan ulazio u Svetinju i poprskao bi ovu zavjesu. Jedan Izraelac je mogao živjeti sto kilometara daleko od Svetinje, ali on je znao da se u Svetinji prinosi žrtva, svako jutro i večer. Postoji takozvano vrijeme jutarnje I večernje žrtve. Svećenik bi prinjeo zaklanu žrtvu, i simbolički, grijesi su sa njega prelazili na janje. Svećenik je predstavljao narod. a janje Isusa Krista. Janje je bilo prinjeto na žrtvu, a sa malo krvi tog janjeta svećenik je ulazio samo u prvi dio Svetinje i poprskao bi ispred ove zavjese. Na taj način, zapazimo,
grijesi su simbolički bilježeni, ostajali su tu ispred zavjese. Grijesi su se sakupljali, prljali su Svetinju. Da bi Bog poučio svoj narod kako je grijeh strašan, ljudi su činili ovo. Ovo je bila žrtva za cijeli narod. Znači, Izraelac se nalazio sto kilometara daleko, učinio je grijeh, nije mogao doći u Svetinju, ali on je znao da se svakog jutra i večeri prinosi žrtva za njega i on se molio Bogu, i znao da je ova žrtva bila prinošena i za njega. Dakle, ujutro i uvečer - jutarnja i večernja žrtva. Simbolično, Svetinja je prljana, jer su grijesi unošeni u Svetinju svakog dana. To je svakodnevna služba. Naravno da je i pojedinac koji je sagriješio također mogao doći u Svetinju, ispovjedit svoje grijehe i dati svećeniku životinju da prinese žrtvu. Postoji i takozvana godišnja služba, jedanput godišnje, na takozvani “Jom kipur” ili “dan očišćenja”. “Jom” na hebrejskom znači “dan”, “kipur” znači “očišćenje”. Znači, bio je postavljen jedan dan u godini za tu službu. Danas je “Jom kipur” jedan od najvećih praznika Hebreja. “Jom kipur” je bio dan kada su svi grijesi koji su se skupljali u svetinji, koji su prljali svetinju, bili očišćeni. Jedanput godišnje, službu više nije vršio svećenik, nego prvosvećenik, znači po rangu najviši. Ovom prilikom bila su dovedena dva jarca, a ne janje. Onda je bacana kocka i rečeno je da će jedan od tih jarčeva biti za Gospoda, a drugi za Azazela. Azazel predstavlja u Bibliji Sotonu. Prvosvećenik bi nad glavom jarca za Gospoda ispovijedio grijehe naroda. Simbolično, grijesi su prelazili sa njega na jarca. Jarac je bio zaklan, prinjet na žrtvu, a sa dijelom te krvi prvosvećenik, ovom prilikom, nije ulazio samo u Svetinju, nego je ulazio u Svetinju nad Svetinjama. Dakle, jedanput godišnje, ne obični svećenik nego prvosvećenik, je sa krvlju jarca za Gospoda ulazio iza zavjese. On više ne bi poprskao sa krvlju ispred ove zavjese, nego je poprskao krvlju ispred kaporeta ili poklopca ili hilasteriona. U kovčegu su se nalazile dvije kamene ploče. Na njima su bile Deset Božjih Zapovijedi. Božje zapovijedi kažu: “Tko sagriješi mora umrijeti, plaća za grijeh je smrt.” Ali, sada je tu krv. Dakle, netko je umro. Zahtijevi zakona su ispunjeni, grijesi naroda su očišćeni krvlju životinje koja je predstavljala Isusa Krista. Prvosvećenik bi izlazio iz Svetinje nad Svetinjama, vraćao se nazad, i te iste grijehe bi ispovijedio nad glavom jarca za Sotonu ili Azazela. Taj jarac je onda vođen u pustinju gdje su ga obično rastrgle divlje zvijeri, ili je bacan sa neke visoke stijene dole u more gde je uginuo. Simbolika je duboka. Čitav plan spasenja je ovdje. Isus Krist će umrijeti za grijehe naroda, on će zadovoljiti zahtjeve zakona, ljudi će moći biti spaseni, ali na kraju čovječanstva svi grijesi će ipak biti svaljeni na glavu Sotone, i on će biti uništen jednom zauvjek. Na taj način, jedanput godišnje, svetinja je čišćena. Zato se ovaj dan zvao “Jom kipur” ili “Dan očišćenja”, dan kada je svetinja bila očišćena od svih onih grijeha koji su se u toku godine gomilali u svetinji. Sve ovo je zapisano u Mojsijevim knjigama. Čitava poglavlja su posvećena Svetinji. I ako je to Bog uradio, znači da je smatrao da je to jako važno. Pošto ovo znamo, idemo u Knjigu proroka Daniela, 8. poglavlje, čitat ćemo 13. i 14. stih. Tekst kaže:
“Tada sam čuo jednoga sveca gdje govori. Drugi je svetac upitao toga, koji je govorio: Dokle će trajati to viđenje za svagdanju žrtvu i za bezakonje pustošeno i za ostavljanje svetišta i svete vojske? Tada mi on reče: 'Do dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara. Tada će svetište doći do svojega prava.”
To je poznato proročanstvo, najduže proročanstvo u Bibliji. Ono glasi ovako: od vremena Daniela, nakon 2300 dana i noći (u originalu piše “jutara i večeri”), Svetinja će se očistiti. Ne znamo u ovom trenutku ni kada počinje ovo proročanstvo, ni kada se završava, ni šta se događa između. Za sada samo znamo da je neko nebesko biće kazalo Danielu: “Do 2300 jutara i večeri”, a znamo da jedan dan u Bibliji predstavlja jednu godinu - znači nakon 2300 godina, “i onda će se Svetinja očistiti”. O čemu je riječ? Da čitamo dalje:
“Tada mi on reče: 'Do dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara. Tada će svetište doći do svojega prava. Kad sam ja, Daniel, tražio da razumijem viđenje, što sam ga bio vidio, tada najednom stade netko preda me, koji je izgledao kao čovjek. Nato sam čuo glas čovječji gdje viče preko Ulaja: 'Gabriele, razjasni tome tamo viđenje! I dođe On na mjesto, gdje sam stajao. Kad se je približio, uplaših se ja i padoh ničice na svoje lice. A on mi reče: 'Pazi, sine čovječji, to se viđenje odnosi na posljednje vrijeme. Kad se je on razgovarao sa mnom, postadoh ja sav zapanjen i padoh na zemlju ničice na svoje lice. A on me se dotače; ispravi me opet na mjestu, gdje sam bio stajao. Tada reče: 'Evo, reknut ću ti, što će se dogoditi u posljednje vrijeme gnjeva; jer se viđenje odnosi na posljednje vrijeme. ”.
Vidimo da je u pitanju posljednje vrijeme. Kraj će biti u određeno vrijeme, kaže Gabriel Danielu. Prvi dio 8. poglavlja Knjige proroka Daniela je nama poznat, jer smo taj dio spominjali u posljednjoj temi. Ono što nas interesira je 26. stih:
“ Viđenje o večerima i jutrima, o čemu je bio govor, odgovara istini. Ali zapečati viđenje; jer se odnosi na dane daleke! Ja, Daniel, bio sam posve iznemogao i bolovao sam čitave dane. Kad sam opet mogao ustati, vršio sam kraljevsku službu. A puno sam se čudio viđenju. Ali nije bilo nikoga, koji bi mogao to objasniti.” Daniel se razbolio. Zašto se razbolio? Evo zašto. Postojalo je jedno drugo proročanstvo proroka Jeremije koje je glasilo ovako: da će Hebreji otići u ropstvo, i da će u ropstvu ostati 70 godina. To je bila nacionalna tragedija za hebrejski narod, dakle, raspad jednoga naroda i jednoga grada. Međutim, tri proroka su djelovala za vrijeme babilonskog ropstva. To su bili: Daniel, Jeremija i Ezekiel. Jeremija je ostao u Izraelu, Daniel je bio u ropstvu, kao i Ezekiel. Prije Daniela, Jeremija je kazao da će Hebreji ostati u ropstvu 70 godina. Daniel je otišao kao mladić u ropstvo, i nadao se da će se nakon 70 godina Hebreji vratiti iz ropstva, jer je to kazao Jeremija. Međutim, sad mu Bog kaže: “Do 2300 godina, onda će se svetinja očistiti.” Za Daniela, svetinja je bio Jeruzalem, tamo se nalazila svetinja, i ona je bila obesčašćena. Tu su došli neznabošci i zauzeli su grad. Svaki Hebrej je očekivao dan kada će se vratiti nazad u Jeruzalem da ponovo očisti tu Svetinju, a sada dolazi proročanstvo: do 2300 godina i tek onda će se Svetinja očistiti. Pogledajmo što je Daniel uradio u tom trenutku, 9. poglavlje:
“U prvoj godini Darija, sina Ahasverova, iz plemena Medijaca, koji je bio postao kralj nad kraljevstvom Kaldejaca, U prvoj godini njegova vladanja namjerio sam se ja, Daniel, u knjigama na broj godina, za kojih će po proročanstvu Gospodnjem proroku Jeremiji ležati Jerusalem u ruševinama, naime sedamdeset godina.” Ponovo je Daniel uzeo Bibliju u ruke, koju je imao u svom posjedu, uzeo je Knjigu proroka Jeremije i kazao je: “Ja želim da vidim da li sam ja u pravu, u vezi onog što je Bog kazao preko Jeremije”:
“... 70 godina i onda će se navršiti razvalinama jeruzalemskim.”
Šta to znači? Jeruzalem će ponovo biti sazidan, obnovljen, Svetinja će biti očišćena. I razumio je da je to 70 godina. I šta je onda Daniel zaključio? Vjerovatno zbog grijeha naših, zbog grijeha naroda, Bog je produžio 70 godina na 2300 godina. I Daniel se moli. Ovdje nalazimo jednu od divnih molitava zapisanih u Bibliji. Daniel kaže:
“Upravio sam lice svoje k Bogu, Gospodu, i uzeo sam moliti se i vapiti u postu, kostrijeti i pepelu. Molio sam se Gospodu, Bogu svojemu, i priznavao: "Gospode, Bože veliki i strašni! Ti držiš zavjet milosti onima, koji te ljube i drže zapovijedi tvoje...” Drugim riječima: “Gospode, ti si obećao 70 godina, ti držiš zavjet, nemoj mijenjati svoje mišljenje.” Daniel je očito mislio da je Bog produžio vrijeme ropstva sa 70 godina na 2300 godina. Daniel se moli Bogu za oproštaj grijeha naroda, a onda 21. stih:
“Dok sam obavljao molitvu svoju, najednom Gabriel, isti, kojega sam prije bio vidio u viđenju, doletje mi brzo oko vremena večernje žrtve.” Vidimo da su vrijeme mjerili na osnovu jutarnje i večernje žrtve. “On me uputi i reče mi: "Daniele, sada dolazim, da te poučim. ” 23. stih kaže:
“Kad si se počeo moliti, izađe riječ Božja. Dolazim, da ti to navijestim; jer si ljubimac Božji...” Daniel je često u Bibliji nazivan “mili čovjek”. Bog njega naziva: “Daniele, mili čovječe.” Kako je to lijepo kad Bog nekog nazove “mili čovječe”. “Zato slušaj riječ i razumi viđenje.” Sada počinje objašnjenje viđenja koju je Daniel vidio u 8. poglavlju, 14. stihu. Tamo je pisalo: “Do 2300 jutara I večeri, i onda će se svetinja očistiti.” Mi u ovom trenutku ne znamo početak ovoga proročanstva, ne znamo ni šta se događalo između, ne znamo ni kraj. Dakle, imamo jedan ogroman period vremena. Taj period se naziva period od 2300 godina. Podsjećamo da je u 8. poglavlju rečeno da je ova vizija za posljednje vrijeme: “Pazi, sine čovječiji,
jer je ova vizija za posljednje vrijeme.” U 24. stihu počinje objašnjenje. Tekst glasi ovako:
“Sedamdeset je sedmica određeno tvome narodu i tvome gradu svetom da se svrši prijestup I da nestane grijeha i da se očisti bezakonje i da se dovede vječna pravda, i da se zapečati viđenje i proroštvo, da se pomaže sveti nad svetima.” Puno detanja. Za sada znamo: “70 je sedmica određeno tvome narodu.” Koji je to bio Danielov narod? Hebrejski narod. U originalu piše: 70 sedmica je “čatak”, što znači “odsječeno”. 70 sedmica je odsječeno. Od čega je odsječeno? Znači, imamo prvi detalj ovoga proročanstva. Još uvijek ne znamo početak, ali u proročanstvu piše: 70 sedmica je odsječeno, dato tvom narodu. 70 sedmica - koliko je to dana? 490 dana, odnosno godina. Znači, za sada samo znamo da je od ovog velikog proročkog lanca odsječeno 70 sedmica, odnosno 490 godina, i taj period vremena je dat Danielovom narodu. Zašto je dat Danielovom narodu? Da se svrši prijestup i da nestane grijeha. Mi smo govorili o tome da je Bog izabrao hebrejski narod za jednu posebnu misiju, za jednu posebnu službu, da bude svjetlo cijelom svijetu, da taj narod bude tvrđava istine. Preko tog naroda Bog je želio objaviti sebe svim drugim narodima. Međutim, na žalost, taj narod u cjelini nije uvijek želio da slijedi Božja uputstva. Zato je ovdje neka vrsta milosti Božje kada Bog kaže Danielu: “Tvom narodu dajem još 490 godina.” To je neko vrijeme koje je vrijeme za pokajanje, ne bi li se oni pokajali. Jer tekst kaže: “70 sedmica je određeno tvom narodu i tvom gradu da se svrši prijestup i da nestane grijeha i da se očisti bezakonje.” Dakle, postoji 70 sedmica ili 490 godina milosti Božje koje je Bog dao hebrejskom narodu kao vrijeme milosti, za pokajanje tom narodu. O tome će još kasnije biti riječi. Za sada znamo da je ovaj period - period milosti za hebrejski narod. Što će se još dogoditi u tom periodu? “Da se očisti bezakonje i da se dovede vječna pravda.” Tko je vječna pravda u Bibliji? Tko je onaj ko je apsolutna pravda? Isus Krist. Znači u tom period od 490 godina, mi još uvijek ne znamo kada, znamo da će doći vječna pravda, da će Isus Krist biti rođen. Tada se kaže: “Da se zapečati viđenje i proroštvo.” Što to znači? Preko 270 proročanstava iz Starog Zavjeta upućivalo je na ličnost Isusa Krista. Kada bude došla “vječna pravda”, sva proročanstva će naći svoje ispunjenje, zapečatit će se. Zatim dalje tekst kaže: “... i da se pomaže sveti nad svetima.” Pomazanje u Starom Zavjetu odgovara krštenju u Novom Zavjetu. Krist je ovdje “sveti nad svetima”, znači On je savršeno svet. Mi saznajemo, dakle, da će u ovom period doći Mesija, da će doći Isus Krist, da će biti zapečaćena viđenja i proroštva koje su ukazivale na Njega, jer će se On pojaviti na ovom svijetu, i saznajemo da će se On krstiti. 25. stih kaže:
“Zato znaj i razumi: otkad iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida”, Ovo je važno. “Otkad”, znači imamo početak. “Otkad iziđe riječ da se Jeruzalem ponovo sazida”, o čemu je riječ? Uvijek se moramo sjetiti povijesnog trenutka jer bez toga ne možemo ovdje ništa razumjeti. Hebreji su bili u ropstvu, to je bilo mezo-perzijsko carstvo, oni se nisu vraćali iz tog ropstva u koje su otišli za vrijeme Babilonjana. “Otkad iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida...” Bilo je nekoliko dekreta kojim su perzijski carevi davali mogućnost Hebrejima da ponovo sazidaju grad Jeruzalem. Ali šta se dogodilo? Babilonjani, i Asirci prije njih, imali su praksu da sele narode – preselili bi jedan narod na drugi teritorij. Kada bi se narod našao na nekom drugom teritoriju onda nije postojala želja da budu ratoborni i tako dalje. Kada su Hebreji bili odseljeni u Babilon, Babilonjani su doselili druge narode na teritorij Izraela. Tu na teritoriju Izraela, ostali su samo starci i djeca, oni koji nisu mogli pješačiti 1500 kilometara do Babilona. Miješavinom tih preostalih Hebreja i neznabožaca koji su došli, stvorio se jedan narod. Taj narod se zove Samarjani. Za jednog Hebreja nije postojalo ništa strašnije nego to što se dogodilo. Naravno, Samarjani su zauzeli njihove kuće, vinograde, polja, maslenike.Tada je došao dekret. Bilo je više dekreta, ali ključi je izdat 457. godine prije Krista. Perzijski car je dao dekret Hebrejima da se mogu vratiti u svoju zemlju. Kada je došao ovaj dekret, jedan dio Hebreja vratio se u Izrael. Međutim, kada su se vratili u Izrael nisu imali gdje da se vrate. Jednostavno, Samarjani su bili protiv toga. Ne samo to, Hebreji su pokušali da ponovo zidaju grad Jeruzalem. Međutim, ono što bi oni danju sazidali, noću su Samarjani porušili. Bilo je veliko neprijateljstvo između Samarjana i Hebreja. Postojalo je nekoliko dekreta. Međutim, 457. godine prije Krista, jedan Hebrej, činovnik perzijskog dvora, koji se zvao Nehemija, isposlovao je posebnu dozvolu. On je sa posebnom dozvolom došao iz Babilona u Izrael. Tada su Hebreji dobili administrativnu samostalnost i dozvolu da grade svoj grad. Zbog toga uzimamo 457. godinu, to jest treći dekret, kao početni datum velikog proročanstva o 2300 jutara i noći. Zašto? Tekst kaže: “Odkad iziđe riječ da se Jezuzalem opet sazida”, dakle, to je početak. Sada imamo detalje koji glase ovako: “Do pomazanika vojvode...” Tko je pomazanik vojvoda? To je Isus, to je Mesija. “... biti će 7 sedmica i 62 sedmice.” Znači, odkad iziđe riječ, dekret, da se Jeruzalem opet sazida, do dolaska pomazanika, Isusa Krista, bit će 7 sedmica i 62 sedmice. Koliko je to ukupno sedmica? 69 sedmica. Koliko je to godina? 483 godine. Koliko nam je ovdje ostalo sedmica od ukupno 70? Ostala nam je jedna sedmica, jer smo “potrošili” 62 i 7, to je 69 sedmica. Dakle, ostala nam je jedna sedmica. Biblijsko proročanstvo je kazalo: “Otkad iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida, do pomazanika, do pomazanja, krštenja, bif će 69 sedmica.” Kada od 457. godine prije Krista oduzmete 483 godine, vi znate da su godine išle unazad, dolazimo točno u 27. godinu naše ere, kada se Isus krstio (“nulta godina” ne postoji). Ovo je prvi frapantni detalj koji je za svakog pažljivog čitatelja Biblije i poznavatelja proročanstva neverovatan. Pogledajmo 26. stih:
“A poslije te 62 sedmice...” Znači imamo 7 sedmica, pa 62 sedmice, a poslije te 62 sedmice šta će biti? “Bit će pogubljen pomazanik.” Smrt Kristova je prorečena 7 stoljeća prije Krista. Još ne znamo kada. “I ništa mu neće ostati.” E sada, ovdje naš prijevod nije jasan, zato bi željeli da skrenemo pažnju. Ovdje piše:
“Narod će vojvodin doći.” Imamo utisak da je ovdje riječ o nekom Kristovom narodu. Međutim, u originalu piše “car naroda će doći”, i Septuaginta, koja predstavlja grčki prijevod originala, takođe to naglašava. Ovdje je očita aluzija na Rimljane, one koji su vladali svijetom dok je Isus Krist bio na Zemlji. I što će uraditi? “Razorit će grad i svetinju i kraj će mu biti s potopom.” Što je sve prorečeno ovim proročanstvom? Prorečeno je da će Isus Krist biti kršten, i za sada znamo točno godinu. Ne znamo kada, ali je rečeno da će umrijeti, da će biti pogubljen. Znamo da će poslije tog pogubljenja doći Rimljani i razorit će taj grad koji Hebreji sada zidaju, jer su se oni vratili da zidaju. Bog kaže: “Vi ga zidate, ali doći će dan kada će doći jedan narod i razoriti taj grad i svetinju.” “I kraj će mu biti s potopom, I određeno će pustošenje biti do svršetka rata.” Najljepši detalj cijelog proročanstva se sada ovdje nalazi, u 27. stihu. Tekst kaže:
“I utvrdit će zavjet s mnogima za sedmicu dana...” Kojih sedmicu dana? Što to znači “utvrdit će zavjet”? Očito da je ovo aluzija na Krista i na Njegove učenike. Krist je propovjedao ljudima, sklopio je zavjet sa svojim učenicima, sa mnogim učenicima. Pogledajmo najlepši detalj, on glasi ovako:
“A u polovinu sedmice ukinut će žrtvu i prinos.” To je najlepši detalj proročanstva. “U polovinu sedmice.” Isus se krstio u 27 godini naše ere. Koliko je aktivno radio na ovoj zemlji? Tri i pol godine. Točno u “polovinu sedmice” (pola od sedam dana je tri i pol dana, ili tri i pol godina) Isus Krist je svojom smrću na križu Golgote ispunio jedan dio starozavjetnih žrtvi koje su ukazivale na Njegov prvi dolazak. “U polovinu sedmice ukinut će žrtvu i prinos.” Dakle, jedan detalj, drugi detalj, točno godina, u polovinu sedmice ukinuće žrtvu i prinos. Ovo je rečeno šest stoljeća prije Krista. Koja je to godina? 31. godina. Što se dalje događa? U koju godinu ovdje stižemo, ako dodamo još tri i pol godine? U 34. godinu. Zašto je onda važna 34. godina? Biblijski komentatori smatraju da ova godina označava konačno prestanak vremena milosti za tu generaciju izraelskog naroda. Tada je grupa Izraelaca kamenovala jednog od najvjernijih ljudi, Kristovog sljedbenika koji se zvao Stjepan. Jedna velika grupa Izraelaca je zauvjek odbacila Krista. Druga grupa Izraelaca je krenula za Kristom. Prva Kristova crkva bila je hebrejska crkva. Zato biblijski komentatori smatraju da je vrijeme milosti za tu generaciju izraelskog naroda isteklo 34. godine naše ere. Od tada se svaki Izraelac iz te generacije može spasiti, naravno, ali kao pojedinac, ne kao narod. Isus je kazao: “Zato će vam se uzeti vinograd i dat će se drugom narodu.” Znači, mi smo u 34. godini naše ere. Međutim, imamo ogromno proročanstvo od 2300 godina. Da oduzmemo sada 490 godina od tog dugog perioda i vidimo koliko nam ovdje još ostaje, jer proročanstvo glasi: “Do 2300 jutara i noći i onda će se svetinja očistiti.” Dakle, ako krenemo od 457. godine prije Krista, nakon 2300 jutara i noći, odnosno godina, Svetinja će se očistiti. Tako dolazimo u 1844. godinu. Podsjetit ćemo se ovdje na jednu povijesnu činjenicu. Ona glasi ovako: Ako se vratimo onim prvim idejama o proročanstvu, Bog je kazao: “Zapečati ovu utvaru jer je za mnogo vremena, jer je za posljednje vrijeme, jer će u određeno vreme biti kraj”. Ako pogledamo prva stoljeća naše ere, oralo se plugom, stoka je vukla plug. Koje oružje su koristili ljudi u Kristovo vrijeme za ratovanje? Mač, koplje i tako dalje. Ako pogledamo ogromni vremenski period, recimo od prvog stoljeća pa sve negdje do 18. stoljeća, kako su Napoleonovi vojnici ratovali? Imali su već neke puške, ali koje im je bilo osnovno oružje. Ako čitamo “Rat i mir” od Tolstoja, sa čime su ljudi ratovali? Također sa mačem. Već su postojale neke primitivne puške, ali uglavnom je to bio mač. Kako se oralo u vrijeme Napoleona? Još uvjek se oralo plugom i stokom koja je vukla. Zašto o tome govorimo? Kao da je punih 18 stoljeća čovječanstvo spavalo. A onda, iznenada, od sredine 19. stoljeća, eksplozija. Danas imamo automobile, telephone itd.. Zaboravljamo da su to sve produkti posljednjih sto godina. Treba biti realan. Bilo je napretka tu i tamo, postojala je zvanična inkvizicija koja je sprečavala napredak, i to su drugi faktori. Međutim, činjenica je da je punih 18 ili 19 stoljeća čovječanstvo tapkalo u mjestu. Bilo je napredaka, ali uglavnom je čovječanstvo tapkalo u mjestu. Odjednom, za nepunih sto godina, mi ćemo izmisliti vlak, automobil, avion, rakete, čuda, I uništit ćemo ovu planetu. U 6. stoljeću prije Krista, Bog je kazao da će sredinom 19. stoljeća otpočeti vrijeme koje Biblija naziva “vrijeme kraja”, vrijeme kraja ovoga svijeta. Podsjetit ćemo da se tada pojavljuju različi pokreti. Recimo, 1848. godine izašao je “Komunistički manifest”, 1859. godine Darvin je izdao svoju knjigu “Porijeklo vrsta”. Veliki ateistički pokreti se tada javljaju, a sa druge strane i veliki znanstveni poduhvati. Odjednom sve počinje da buja. Nevjerovatna vjera u čovjeka. Odjednom su svi vjerovali da će znanost donijeti riješenje čovjeku. “Bog je izmišljena želja ljudi.”
“One najfinije težnje čovjeka”, kazao je jesan filozof, “to je ustvari Bog”. “Čovjek je čovjeku Bog. Sve je u rukama čovjeka. Čovjek će naukom, tehnologijom i odgojem riješiti sve probleme svijeta.” “Čovjek konačno može vladati ovom planetom.” Međutim, Biblija je kazala i nešto drugo. Biblija je kazala da je to početak vremena kraja za ovu planetu. Ne samo to, sjetimo se proročanstva: “Do 2300 jutara i noći, i onda će se Svetinja očistiti.” O čemu je riječ? Biblija kaže, da ne samo da postoji svetinja na ovoj Zemlji, nego da je ova Svetinja na Zemlji minijatura jedne Svetinje koja postoji na nebu. Na nebu ne postoje žrtve, međutim, postoje realnosti koje odgovaraju simbolima na ovoj Zemlji. Biblijski teolozi smatraju da od Kristovog uskrsnuća 31. godine naše ere, da je od tada pa do 1844. Godine On obavljao onaj dio službe koji je svećenik vršio u ovozemaljskoj Svetinji svaki dan, jer Biblija kaže da je Krist naš prvosvećenik, da je On naš zastupnik, da je On posrednik između Boga I ljudi, da je On vršio taj dio službe. Što se događalo svaki dan u Svetinji? Grijesi su unošeni u Svetinju, Svetinja je prljana svaki dan, ujutro i uvečer. Krist je, dakle, bio naš posrednik i zastupnik, ali na osnovu ovog biblijskog proročanstva biblijski teolozi smatraju da je 1844. godine otpočeo drugi dio Kristove službe, a to je čišćenje nebeske Svetinje. Zašto? To je prva faza nebeskog suda, to je vrijeme kraja, vrijeme posljetka. Biblija govori o knjigama. Mi ne vjerujemo da na nebu postoje knjige, i sigurno je da Bog ima mnogo savršenije stvari na raspolaganju. Ali kada Krist bude došao na ovaj svijet, da li će se već znati fko će biti spašen, a tko neće? Znat će se. Zamislite, recimo, ime Ivan Ivanović u nebeskim knjigama. Recimo, u nebeskim knjigama piše: “Loše je učinio, ponovo loše, ali ovdje ima i nešto dobro.” U Bibliji kaže da je Bog Otac sudac, tu će biti stanovnici i drugih planeta, i reći će se recimo: “On je sagriješio, dakle, on mora umrijeti.” Ali Isus Krist koji je naš zastupnik, koji je umro za nas, on će reći: “Da, on je sagriješio, ali on je prihvatio mene kao svoga spasitelja, ja sam umro za
te njegove grijehe i ja sam zadovoljio zahtjeve svemira kada su u pitanju ti grijesi.” I što će biti učinjeno sa ovim grijesima? Što će ostati u nebeskim knjigama? Grijesi će biti izbrisani. Ovo su antropomorfizmi, ovo je naš jezik, kako mi možemo shvatiti ono što se ustvari zbiva na nebu kao realnost. Kako to Bog obavlja mi ne znamo, ali ono što znamo jest da je problem grijeha veliki problem cijelog svemira. Kad Isus dođe na ovaj svijet, kako će On gledati mene ako ga prihvatim za svog Spasitelja? Gledat će me kao pravednika, ostat će samo ono dobro. Tako, dakle, mi smatramo, na osnovu ovog biblijskog proročanstva, da je na nebu od sredine 19. stoljeća otpočelo posljednje vrijeme za ovu planetu. Ali tada je otpočela i prva faza suda na nebu gdje Bog želi objasniti cijelom svemiru kako On može spasiti grešnika i da ostane pravedan. Kako vi možete nekoga opravdati ako je on grešan? Kako? To je najveći problem Boga i o tome Biblija govori. Kako opravdati nekog tko je kriv? Na taj način što je Isus Krist ispunio zahtjeve zakona. Zato je On naš zamjenik, “lutron”, otkup za grijehe naše.
- 18:28 -
